Sindrom policističkih jajnika

sindrom policističnih jajnika

Sindrom policističnih jajnika (PCOS) najčešći je reproduktivno-metabolički poremećaj kod žena fertilne dobi, koji obilježava kronična anovulacija/oligomenoreja, hiperandrogenizam i policistični izgled jajnika.

Često je udružen s debljinom, hiperlipidemijom, inzulinskom rezistencijom i dijabetesom tipa II. Učestalost sindroma iznosi 15 do 22% u populacija žena generativne dobi prema Europskim kriterijima za dijagnozu. Nešto je češći u adolescentica i iznosi 25%. Sreća je da nakon četrdesete godine života spontano se ublažava hiperandrogenemija te su ovulacije češće, tako da u ovoj dobi incidencija je oko 15%, a u perimenopauzi učestalost je 10%.

Poznato je da neki poremećaji za vrijeme intrauterinog razvoja fetusa povisuju rizik za kasniji razvoj sindroma policističnih jajnika. Prekomjerna debljina trudnice, zastoj u fetalnom rastu te pojačano stvaranje androgena u fetusu povisuju za 20% rizik za sindrom u odrasloj dobi.

Također se zna da pojava dlačica (adrenarhe) prije 8 godine života u djevojčica povisuje rizika za kasniji razvoj sindroma za čak 50%. Osim toga, djevojčice čije ga majke imaju, imaju pet puta veću učestalost razvoja ovog sindroma. Važno je istaknuti da djevojke u kojih poremećaj ciklusa traje dulje od dvije godine od menarche u oko 70% slučaja imaju sindrom policističnih jajnika. Debljina u djetinjstvu, a posebno u adolescentno doba najvažniji je okidač za razvitak i pogoršanje sindroma.

Utvrđeno je da mladenačka debljina sama po sebi doprinosi poremećajima u generativnoj dobi i to kroz preuranjenu prvu menstruaciju(menarche), kasniju neplodnost, komplikacije u trudnoći i inzulinski rezistenciju.

Što je sindrom policističnih jajnika (PCOS)?

Pitanje koje cijeli niz godina zbunjuje je što uzrokuje sindrom policističnih jajnika? Naime, u tom reprodukcijsko-metaboličkom poremećaju isprepliću se abnormalnosti više sustava. Iako je glavni poremećaj na nivou jajnika, na njega utječe neuroendokrinološki poremećaj, hiperandrogenemija, hiperinzulinemija i debljina.

Poznato je da oko 85% žena sa sindromom ima hiperandrogenemiju i hiperandrogenizam. Povišeni androgeni osim iz jajnika potječu iz masnog tkiva, a u 20% povišeni su i androgeni iz nadbubrežne žlijezde. U pacijentica sa sindromom selekcija dominantnog folikula koji vodi prema ovulaciji je poremećane. Folikul ostaje u nepovoljnom okruženju androgena koji dominiraju, što spriječava sazrijevanje jajne stanice i vodi u hiperandrogenemiju i izostanak ovulacije.

Čak 70% žena sa sindromom policističnih jajnika su prekomjerne tjelesne težine i imaju inzulinsku rezistenciju, što podrazumjeva smanjenu osjetljivost tkiva na djelovanje inzulina. Shvaćanje inzulinske rezistencije kod žena sa sindromom temelji se na pretpostavci da su određena tkiva otporna na djelovanje inzulina, dok su druga istodobno osjetljiva. Žene sa sindromom otporne su na djelovanje inzulina do stupnja koji odgovara onom u dijabetesu tipa II.


Dijagnoza sindroma policističnih jajnika temelji se na uzimanju anemneze i fizikalnog pregleda, biokemijskim testovima te ultrazvučnim pregledom jajnika. Samo policistični izgled jajnika nije dovoljan za dijagnozu ovog sindroma.

Postoji niz anamnestičkih podataka i fizikalnih nalaza koji pomažu u dijagnozi sindroma policističnih jajnika. U obiteljskoj anamnezi značajan je podatak šećerna bolest, hiperandrogenemija i klinički znakovi hiperandrogenizma, problemi sa začećem.

Za osobnu anamnezu važna je porođajna težina, brzi prirast težine u dojenačkoj dobi, brzi rast, prijevremena adrenarche, debljina u djetinstvu i adolescenciji, menarche, karakteristike menstruacijskog ciklusa, promjene tjelesne težine, simptomi hiperandrogenizma, neplodnost, spontani pobačaji.

Fizikalni pregled obuhvaća određivanje indeksa tjelesne mase-body mass index (BMI), omjer opsega struka i bokova-waist hip ratio (WHR), mjerenje krvnog tlaka, te procjena hiperandrogenizma. Znakovi hiperandrogenemija i hiperandrogenizma koja podrazumjeva povišenu aktivnost androgena su seboreja, masna koža i kosa, akne, hirzuitizam, alopecija, te virilizacija. Od 60 do 80% žena sa sindromom imaju znakove hiperandrogenizma.

Međutim, hirzutizam je jedan od najznačajnijih simptoma sindroma policističnih jajnika. Akne i androgena alopecija zastupljene su do 80% u hiperandrogenizmom udružene sa hirzutizmom ili bez njega. Hirzutizam kod sindroma treba razlikovati od hipertrihoze kod koje nema muškog tipa rasprostranjenosti dlaka i nije ovisna o androgenima. Ipak, najčešći poremećaj kod sindroma policističnih janika je anovulacija u više od 90% žena, koju prvenstveno prati oligomenoreja, a rjeđe amenoreja. Anovulacija je često povezana s disfunkcijskim nepravilnim krvarenjima iz maternice.

Ultrazvučni pregled jajnika nezaobilazna je i najjednostavnija metoda u probiru sindroma policističnih jajnika. Kriterij za proglašavanje jajnika policističnim prema novijoj klasifikaciji je 12 ili više folikula promjera od 2 do 9 mm, te volumen jajnika veći od 10 ml i dovoljno je da je jedan jajnik takav. Važno je naglasiti da u pubertetu i adolescenciji ultrazvučni nalaz sindroma nije siguran.

Biokemijska analiza obuhvaća određivanje hormonskog statusa ( folikul stimulirajući hormon (FSH), luteinizirajući hormon (LH), E2, ukupni testosteron, SHBG, slobodni testosteron (FT), dehidroepiandrostendion sulfat (DHEAS), 17 hidroksiprogesteron (17 OH PRG) , androstendion, utvrđivanje inzulinske rezistencije (test opterećenja šećerom (OGTT)), inzulin natašte, inzulinska rezistencija (IR)), vitamin D i neki dinamički testovi koji se iznimno koriste radi diferencijalne dijagnoze sindroma policističnih jajnika od drugih endokrinoloških poremećaja.


Prilikom postavljanja dijagnoze sindroma potrebno je istaknuti da 20 do 30% žena s kliničkim manifestacijama hiperandrogenizma (dlakavost i akne) nema povišene androgene. To se objašnjava povećanom osjetljivosti androgenih receptora na periferiji (koža i kosa) na normalnu razinu androgenih hormona u krvi kod tih pacijentica. Isto tako, oko 20 do 30% žena s hiperandrogenemijom nema hiperandrogenizam.

U većine pacijentica s ovim sindromom nalazimo povišen LH, a u gotovo svih povišen je odnos LH/FSH. Podatci dobiveni anamnezom, fizikalnim pregledom te ultrazvučni probir smjernice su za opseg biokemijske analize. Međutim, biokemijske pretrage su nužne kod djevojaka s prekomjernom tjelesnom težinom, izraženijim hirzuiizmom ili aknama neosjetljivim na liječenje.

Također, kod adolescentica koje i nakon prve dvije godine od menarche imaju amenoreju/oligomenoreju ili ponavljana disfunkcijska krvarenja iz maternice potrebno je odrediti biokemijski status. Kliničke posljedice kronične anovulacije, hiperandrogenemije i hiperinzulinemije u sindroma policističnih jajnika su nepravilna krvarenja iz maternice, amenoreja, hirzutizam, alopecija, akne i neplodnost, što ima za posljedicu i razvoj psihosomatskih smetnji.

Liječenje sindroma policističnih jajnika

Liječenje sindroma ovisi o dobi pacijentice, simptomima i znakovima ovog sindroma, te reprodukcijskim željama. U tu svrhu se koriste hormonski pripravci, inzulin senzirajući lijekovi i kirurško liječenje.Kod adolescentica sa sindromom policističnih jajnika liječenje je usmjereno na regulaciju nepravilnog krvarenja, smanjenje akni i hirzutizma, te redukciju debljine i inzulinske rezistencije. S obzirom na to da današnja oralna hormonska kontracepcija (OHK) ima minimalan ili nikakav utjecaj na metabolizam ugljikohidrata, niskodozirana oralna hormonska kontracepcija s antiandrogenom gestagenom komponentom prva je u liniji liječenja sindroma. Najsnažniji antiandrogeni učinak ima OHK s ciproteron acetatom (Diane 35), drospirenonom (Yasmin, Yaz), i norgestimatom (Evra, Cilest).

Svi nabrojeni OHK primarno povisuju SHBG i tako smanjuju udio slobodnih androgena u cirkulaciji. Osim toga, antiandrogena komponenta OHK blokira djelovanje androgena na periferiji vežući se na androgeni receptor i smanjuje aktivnost enzima koji je odgovoran za pretvorbu aktivnog testosterona u koži. Učinkovitost OHK vidljiva je već za 4 do 6 mjeseci, kada se poboljšava seboreja, akne i masna kosa u 60 do 80% pacijentica.

Kirurško liječenje sindroma policističnih jajnika je laparoskopska elektrokoagulacija jajnika (drilling), kojom se destruira debela stroma jajnika. Izazvana trauma u jajniku mijenja endokrinološka zbivanja prvenstveno smanjujući androgene. Učinkovitost tog zahvata je velika, naročito kod postizanja željene trudnoću u odnosu na ostale metode liječenja sindroma. Prednosti su dugotrajnost učinka, neovisnost o indukciji ovulacije, te smanjenje spontanih pobačaja. U adolescentica liječenje sindroma policističnih jajnika usmjereno je na regulaciju menstruacijskog ciklusa u svrhu zaštite endometrija i korigiranja neurednih krvarenja. Ne manje važno je tretiranje akni i hirzutizma, te svakako rješavanje problema debljine i inzulinske rezistencije. U prvoj liniji liječenja kod ove dobne skupine koriste se hormonski kontraceptivi s neandrogenim djelovanjem i mršavljenje.

Druga linija liječenja obuhvaća primjenu neandrogenih gestagena, antiandrogena i inzulin senzitirajućih lijekova. Primjena niskodozažnih hormonskih kontraceptiva kod adolescentica ima niski rizik i blage nuspojave. Liječenja sindroma policističnih jajnika kod žena generativne dobi ima svoje specifičnosti s obzirom na reprodukcijske potrebe. Temeljni ciljevi su zaštita endometrija, rješavanje hiperandrogenizma i smanjivanje inzulinske rezistencije te rješavanje neplodnosti. Primarna mjera kod adipoznih žena je redukcija tjelesne težine kojom se smanjuje razina inzulina, a posljedično i testosterona te potiče ovulacija. Ako mršavljenje ne uspije ili pacijentice nisu debele, lijek izbora za indukciju ovulacije je klomifen. Medikamentozni tretman treba biti postupan zbog rizika hiperstimulacije. Kombinacija s metforminom se koristi kod debelih žena i inzulinskoj rezistenciji.

Bez obzira o kojoj se dobnoj skupini pacijentica sa sindromom radi, liječenje treba individualizirati kako bi se postigli što bolji učinci. Poznato je da debljina osim narušavanja tjelesnog zdravlje, utječe i na mentalno zdravlje žena svih dobi. Dokazano je da lošija kvaliteta života, anksioznost i depresija naročito kod mlađih žena sa sindromom policističnih jajnika povezana je s povećanim BMI. Studija je pokazale da žene sa sindromom imaju značajno više psiholoških problema vezano na strah o budućem zdravlju, gubitku ženstvenosti i seksualnosti, te smanjenoj plodnosti u odnosu na zdravu populaciju žena. Međutim, prva je mjera zdrav način života i smanjenje tjelesne težine pretilih pacijentica. Tako se mršavljenjem u kombinaciji s ostalim terapijskim postupcima postiže optimalan učinak liječenja, sprječavaju dugoročni nepovoljni i štetni učinci, i osigurava kvalitetan život.


Napisano od: Dr.sc. Ivana Pentz, Specijalist ginekologije i opstetricije-subspecijalist humane reprodukcije.

Obratite nam se s povjerenjem

Ne odgađajte zdravlje

Pošaljite upit